Zamka i ležište

Zamka je konfiguracija struktura i/ili slojeva u kojoj su kolektorske stijene u smjeru uzgona okružene nepropusnim, izolatorskim stijenama. U posebnim uvjetima zamke mogu nastati i
djelovanjem stalnog toka podzemnih voda (hidrodinamičke zamke), ali to je vrlo rijetka pojava.

[1]
[2]

Ležište je u geologiji nafte onaj dio kolektorskih stijena u kojem su pore ispunjene ugljikovodicima (zasićene ugljikovodicima), u praksi to znači zajedno volumen stijena i pora i često se neformalno naziva jednostavno “formacija”.

[3]

Zasvođena slojna ležišta uključuju sva slojna ležišta koja imaju zamku oblikovanu u obliku svoda, odnosno u obliku antiklinale. Ležište je s donje strane ograničeno podinskom vodom. Ploha dodira nafte i vode ili plina i vode (ako u ležištu nema nafte) obično je vodoravna. Prema složenosti strukture ležišta te podskupine mogu biti nedislocirana, kada nema rasjeda te slabo ili jako dislocirana kada su prisutni rasjedi različitoga tipa i utjecaja na oblik strukture. Ukoliko je struktura rasjednuta rasjedom čiji je skok veći od debljine ležišta, struktura može biti razlomljena u blokove u kojima se nalaze zasebna ležišta.
Ekranizirana slojna ležišta su ona kod kojih su zamke oblikovane stvaranjem neke zapreke (ekrana) u sloju ležišne stijene koja onemogućava daljnju migraciju. Zapreka je najčešće nastala prije nakupljanja ugljikovodika. No, može nastati i naknadno, pa se u tom slučaju stvaraju nova ležišta i dolazi do preraspodjele plina, nafte i vode. Ekranizirana ležišta osim što su zatvorena u podini i krovini sloja, zatvorena su i ekranom na jednom dijelu sloja koji se obvezno nalazi u smjeru nagiba sloja naviše. Prema podrijetlu ekran može biti (a) tektonski, (b) stratigrafski i (c) litološki.
Tektonski ekran najčešće predstavljaju rasjedi kojima je kolektor u smjeru nagiba naviše doveden u dodir s nepropusnom stijenom. Osim njih, u ovu vrstu uključena su i ležišta ekranizirana pod utjecajem intruzija soli-dijapirizma.
Stratigrafski ekrani nastaju zbog diskordantnoga nalijeganja nepropusnih stijena preko kolektorskih stijena. Prije prekrivanja obično je ležišna stijena bila određeno geološko vrijeme izložena trošenju-eroziji i denudaciji (hijatus). Tu spadaju i ekrani nastali nakupljanjem asfalta koji zatvaraju ležište.
Litološki ekrani nastaju zbog promjene litološkoga sastava unutar sloja, tj. u sloju se prema naviše gube ležišne značajke. To je primjerice slučaj kada se unutar pješčenjaka povećava sadržaj prašinaste i/ili glinovite komponente (bočna promjena facijesa) ili se stvorio cement zapunivši porni prostor. Sličan učinak je kada propusni sloj uklinjava unutar nepropusnih stijena.
Masivna ležišta u biogenim izdignućima predstavljaju ležišta unutar istaknutih dijelova organogenih vapnenaca. Glede morfoloških značajki takva tijela i njegova odnosa prema vapnencima u podini i krovini postoje biostrome koje imaju oblik sloja ili velike leće s uglavnom konkordantnim odnosom prema stijenama u podini i krovini i bioherme kao kupolasto ispupčena tijela gromadastoga oblika nastali litifikacijom grebenotvornih organizama u položaju i na mjestu rasta (kolonije koralja, briozoji, hidrozoji, stromatoporoidi, serpuliti, gastropodi).[4]

 

[5]

Zamke ispunjene ugljikovodicima su ležišta. Ležišta koja se nalaze u strukturnim zamkama obično sadržavaju naftu manje gustoće, češće imaju plinsku kapu i aktivnu vodu kao energiju ležišta u odnosu prema ležištima s drugom vrstom zamke. Strukturne zamke, to jest ležišta u njima, lakše je istraživati jer su strukturne deformacije u kojima se nalaze te zamke karakteristične i razmjerno ih se lako može „prepoznati“ na temelju geofizičkih mjerenja.[6]

Korišteni izvori   [ + ]

1, 2, 3, 4, 5, 6. Kolenković – Močilac, I., Predavanja iz kolegija Geologija fosilnih goriva, Zagreb: Rudarsko-geološko-naftni fakultet

Da li vam je ovaj članak pomogao?

Povezane objave

Ostavi svoj komentar…