Miloniti

(eng. Mylonites) su stijene različitog sastava s karakterističnom strukturom nastalom izrazitom plastičnom deformacijom u pravilu povezanom uz smične zone.

Minerali kao što su kvarc, klorit, biotit i muskovit uglavnom čine matriks dok feldspati, granati, hornblednde i pirokseni mogu formirati porfiroklaste. U milonitima je prisutna asimetrija u obliku C/S folijacije ili C’ tipa klivaža smičnih mikro-zona (C’ shear bands), mineral fish, oblique attitude (kose folijacije) itd. Formiranje milonita ovisi o intenzitetu deformacije, metamorfnim uvjetima za vrijeme i nakon milonitizacije (temperatura i tlak te prisutnost i sastav fluida) te o mineralnom sastavu primarne stijene.

milonit
Slika 1. Sigma porfiroklasti u milonitnom ortognajsu (Marchal smična zona, Lubrin, Betics)[1]

Ovisno o postotnom udjelu matriksa u odnosu na količinu porfiroklasta, miloniti se dijele na 1) protomilonite (protomylonites) s 10-50% matriksa, 2) milonite ili mezomilonite s 50-90% matriksa, i 3) ultramilonite (ultramylonites) s više od 90% matriksa. Iako je ovakva klasifikacija korisna, u praksi treba obratiti pažnju na nekoliko stvari. Prvo, nije određena točna veličina zrna minerala matriksa i porfiroklasta što unosi subjektivnu komponentu u klasifikaciju. Drugo, postotak porfiroklasta ovisi o protolitu. Za primjer su uzeti kvarcit i granit. Kvarcit će pri manjim vrijednostima naprezanja procesom milonitizacije dati ultramilonit nego granit jer nema feldspate za formiranje porfiroklasta. Usporedba između tri tipa milonita u smislu intenziteta naprezanja moguća je samo ako su protoliti isti.[2]

Pojam filoniti (phyllonites) koristi se za milonite bogate tinjcima te kao sinonim za ultramilonit.[3]

Blastomilonit (blastomylonites) predstavlja milonit sa značajnom statičkom rekristalizacijom.[4]

Osim navedene klasifikacije koristi se i podjela po veličini zrna, tipu i potpunosti rekristalizacije na milonite niskog, srednjeg i visokog stupnja.[5]

Korišteni izvori   [ + ]

1. http://www.ugr.es/~jmmm/Fotos_Eng.htm
2, 5. Trouw, R. A., Passchier, C. W., & Wiersma, D. J. (2010). Altas of Mylonites – and related microstructures. Springer, Berlin, 322 str.
3, 4. Petrinec, Z., Predavanja iz kolegija Mikrotektonika, Zagreb: Geološki odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta

Da li vam je ovaj članak pomogao?

Povezane objave

Ostavi svoj komentar…