Staklače

Staklače (class Hexactinellida) su spužve koje imaju šesteroosne spikule koje se sijeku pod pravim kutem. Unutrašnjost spikula je šuplja, a u poprečnom presjeku je kvadratnog oblika. Spikule su silikatne pa su vrlo stabilne i mogu se sačuvati u hladnim, dubljevodnim prostorima (najčešće između 200 i 500 m, no mogu  živjeti sve do 6000 m dubine). Paleozojski oblici su živjeli u plitkim marinskim okolišima gdje su bili graditelji grebena, dok su se od sredine mezozoika pomaknuli u dublje dijelove. Tijekom geološke prošlosti neke heksaktinelide su zbog posjedovanja čvrstog stopljenog skeleta bili značajni stvaratelji grebena u dubljim vodama. Gornjojurski heksaktinelidni grebeni su najveće biogene strukture koje su ikada izgrađene na Zemlji (preko 7 000 km dužine).[1]

Slika 1. Šesteroosne spikule
Slika 1. Šesteroosne spikule
Slika 2. Šesteroosna spikula mikroskopskih dimenzija
Slika 2. Šesteroosna spikula mikroskopskih dimenzija

Staklače mogu biti vazastih ili dendtritičnih formi, a mogu imati i lateralno smješten oskulum. Dosta staklača na donjoj strani skeleta ima pramen velikih spikula (sidro), što im omogućuje život na mekim podlogama. Marinski su organizmi i žive na dubinama od 200 – 2000 m. Njihova klasifikacija se temelji na tjelesnim karakteristikama, odnosno na strukturi megasklera i mikroslera te kako su one međusobno stopljene. [2]

Građa staklača
Slika 3. Tjelesna građa staklača

Značajniji fosilni i recentni rodovi[3] :

  • Paleophragmodictya je spužva čiji nalazi potječu iz gornjeg proterozoika. Na njihovim primjercima vidi se mreža spikula unutar stijenke tijela (Južna Australija- Ediakara fauna, najstarija utvrđena vrsta spužve ?)
Paleophragmodictya
Slika 4. Paleophragmodictya
  •  Euplectella aspergillum ili Venerina košarica (Rec.) je spužva s gusto isprepletenim mikroskopski sitnim šestero zrakastim silikatnim spikulama.
Slika 5. Euplectella aspergillum
Slika 5. Euplectella aspergillum
  •  Hydnoceras (D-K) je provodan posebno  za devon. Kuglasta je do cilindrična spužva i jedan od najpoznatijih paleozojskih grebenotvoraca. Ima duge silikatne spikule, a kvržice (čvorovi) su orijentirani vertikalno i horizontalno duž tijela spužve.
Slika 6. Hydnoceras
Slika 6. Hydnoceras
  • Cypellia rugosa (J) je stožasta spužva, debelih i nepravilno boranih stijenki.
Cypellia rugosa
Slika 7. Cypellia rugosa
  • Ventriculites (K) je spužva oblika stožca ili gljive. Stijenka je tanka i uzdužno borana, te se na njoj nalaze perforirani čvorovi. Na bazi ima korjenčiće kojima je pričvršćena za dno.
Slika 8.
Slika 8. a) Ventriculites radiatus, b) Ventriculites stellatus, c) Ventriculites successor
  • Coeloptychium (K) je spužva oblika gljive sa šupljim drškom i dolje izbrazdanim ravnim klobukom,a s donje strane klobuka se nalaze ostije.
Slika 9. Coeloptychium lobatum
Slika 9. Coeloptychium lobatum

Korišteni izvori   [ + ]

1, 3. Pezelj, Đ., Predavanja iz kolegija Paleontologija beskralješnjaka, Zagreb: Geološki odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta
2. Clarkson, E. N. K., (1998).  Invertebrate paleontology and evolution, 4th ed., London: Blackwell Science

Da li vam je ovaj članak pomogao?

Povezane objave

Ostavi svoj komentar…